Kad se doomscroll pretvori u klik u glavi
Prvi put sam čuo izraz „vibe codanje“ dok sam kasno navečer doomscrollao po X‐u, onako između dva taba s bug reportovima. Andrej Karpathy je napisao nešto u stilu:
„Pojavila se nova vrsta kodiranja koju zovem ‘vibe coding’: potpuno se prepustiš vibri, zagrliš eksponencijale i zaboraviš da kod uopće postoji.“
Nisam znao trebam li se nasmijati ili malo uplašiti. Cijeli život učiš kako računalu detaljno objasniti kako nešto da napravi, a onda netko kaže: ma pusti to, reci samo što želiš i prepusti se vibri.
Ipak, nešto mi je sjelo. Jer budimo iskreni: koliko nas se stvarno zaljubilo u zareze i zagrade, a koliko u onaj osjećaj da iz ničega nastaje nešto živo, korisno, lijepo?
Prvi eksperiment: od Figma skice do žive aplikacije
Par tjedana kasnije sjedim s prijateljicom dizajnericom u jednom zagrebačkom kafiću. Nikad nije napisala ni jednu liniju koda. Pokazuje mi Figma prototip male aplikacije za lokalne umjetnike – da ljudi lakše nađu izložbe, otvorenja, murale po gradu.
Prije par godina, to bi završilo klasično:
„Ajde, kad uhvatiš vremena, možda mi to možeš napraviti?“
Ovog puta joj kažem: „Ajmo probat vibe codanje.“ Otvorimo jedan od tih novih alata koji obećavaju da će „oživjeti“ app iz opisa. Ona priča potpuno normalnim jezikom:
- „Želim da korisnik prvo vidi kartu grada.“
- „Ispod toga filtere za tip umjetnosti.“
- „Klik na pin otvara profil umjetnika.“
AI agent sluša, generira, slaže ekran za ekranom. Ona ne bira framework, ne razmišlja o backendu, ne zna što je auth flow (logika prijave korisnika). Ali zna što želi da ljudi osjete kad otvore app. I odjednom je to dovoljno da se nešto stvarno pokrene, da postoji radni prototip koji možemo klikati, a ne samo gledati na slici.
Od radnika na traci do režisera vlastitog projekta
Tu sam prvi put shvatio da vibe codanje nije „lijenost“, nego promjena fokusa. Umjesto da se satima nerviraš oko toga koji framework, koji router, koji CSS trik, fokus se seli na:
- koja je poanta ove stvari,
- koji problem rješava,
- kakav flow ima korisnik.
U klasičnom kodanju ti si radnik na traci: pišeš funkcije, peglaš bugove, loviš sintaksu. U vibe codanju si više režiser. AI agenti su ti ekipa na setu – jedan brine o kodu, drugi o dokumentaciji, treći o dijagramima.
Primjeri iz 2026.:
- Tempo Labs ne generira samo kod, nego i specifikaciju proizvoda (PRD) i dijagrame korisničkog toka.
- Bolt.new uzme Figma dizajn i pretvori ga u full‐stack aplikaciju.
- Lovable.dev ti dopušta da pokažeš na dio stranice i kažeš: „Ovo mi promijeni, ali baš ovdje.“
UI polako postaje jezik, a ne samo rezultat. Kod je i dalje tu, ali nije više jedini kanal komunikacije s računalom.
Day 0 vs. Day 1: gdje stvarno leži nova pismenost
Naravno, postoji taj „Day 0 / Day 1“ moment. Day 0 je čista vibra: opišeš app, AI složi kostur, ponekad čak i nešto što možeš odmah deployati. To je onaj „wow“ trenutak, kao kad prvi put vidiš da ti filter iz jedne rečenice promijeni cijelu fotku.
Ali Day 1 je manje glamurozan i puno ljudskiji: bugovi, sitne nelogičnosti, dodavanje featurea, dogovaranje s timom. Tu se vidi koliko je vibe codanje zapravo mindset, a ne samo alat.
Ako si spreman razmišljati u malim, jasnim koracima – „daj mi samo login flow“, „objasni mi zašto ova funkcija puca“, „predloži bolji način za ovaj dio“ – onda AI postaje partner. Ako mu baciš sve odjednom, dobiješ kašu.
Zato se stalno ponavlja novi „bon ton“ rada s agentima:
- Budi precizan, ali ne enciklopedijski opširan.
- Daj agentu jedan konkretan zadatak odjednom.
- Radi checkpointove – zaustavi se, provjeri, ispravi.
- Pitaj milijun pitanja.
Zvuči banalno, ali to je stvarno nova digitalna pismenost – manje tipkanja, više jasnog razmišljanja.
Kako vibe codanje mijenja ulogu kreativaca i developera
osoba razgovara s računalom dok se na ekranu slaže aplikacija
Zanimljivo mi je koliko ovaj pristup paše ljudima između kreativnog i tehničkog svijeta. Ako si dizajner, pisac, glazbenik, poduzetnik, imaš niži prag ulaska u digitalne projekte. Ne moraš „postati programer“ u klasičnom smislu da bi radio softver.
Možeš:
- krenuti full non‐tech: opisati cijeli app agentu i pustiti ga da složi sve, ili
- ići hibridno: AI generira, ti učiš kroz male tweakove, gledaš što se događa „ispod haube“.
Mnogi tako spontano nauče osnove programiranja – ne kroz udžbenik, nego kroz razgovor s agentom i vlastiti projekt. To je posebno zanimljivo generaciji 30–60: ne moraš se „vratiti u školu“, nego učiš kroz nešto što ti je stvarno bitno.
S druge strane, klasični dev alati se isto mijenjaju. VS Code više nije samo editor, nego mali improvizirani studio. Uključiš Amp i imaš „kolegu“ koji može voditi cijeli task. Augment prvo indeksira tvoj repozitorij, pa priča kao netko tko je mjesecima u projektu. Continue, Cline, Sourcegraph – svi oni rade istu stvar na različitim razmjerima: znanje o kodu više nije zaključano u glavama par seniora.
A onda tu su i standalone agenti poput Devina, Aidera ili Claude Codea. Devin se nudi kao „autonomni developer“, Aider je za one koji vole terminal i git, Claude Code čita i sažima codebase u markdown dnevnik. Jedni uzbuđeno kažu: „Super, napokon mogu biti više produkt menadžer vlastitog života.“ Drugi pitaju: „Ako AI piše kod, što onda ja radim?“
Što zapravo ostaje naše: glas, priča i osobni stil
Za mene, pravo pitanje u 2026. nije „hoće li AI zamijeniti programere“, nego:
- Kako će se promijeniti naša uloga u stvaranju softvera?
- Što je ono što ne želimo prepustiti agentima?
- Po čemu se moj rad razlikuje u svijetu gdje svi koriste slične alate?
Ako prihvatiš da više ne moraš držati u glavi svu sintaksu i patternse, otvara se prostor za druga pitanja: kakvu priču priča moj proizvod, što je stvarno vrijedno automatizirati, a što želim zadržati ručno jer me definira, kako izgleda moj osobni stil kodiranja?
Vibe codanje tu nije religija, nego alat za istraživanje. Možeš ga koristiti samo za Day 0 prototipe ili ga pustiti dublje u svakodnevni rad. U oba slučaja ključ je isti: ne odustajati od vlastitog glasa.
AI može pisati kod. Ali ti i dalje biraš vibe – i to je, barem meni, najzanimljiviji dio ove nove ere kodiranja.